Pavle Đokmarković, prva žrtva agenata iz Albanije
Prva žrtva ubacivanih agenata i diverzanata iz Albanije, ka pravcu Crne Gore, a nakon izlaska rezolucije IB-a, bio je Pavle Đokmarković, milicionar sa Stanice narodne milicije iz Livara.
Nakon njegove smrti ostao je sin Đoko, koji u to vrijeme imao samo 14 mjeseci, i majka Jelena (Vuksanović), udovica sa 21. godinom.
Đoko Đokmarković ni danas, u svojoj 78. godini, nije zadovoljan odnosom države, ni kumova, prijatelja, rođaka… nakon očeve smrti.
– Mnogo toga je obećavano majci i meni nakon očeve smrti, ali nažalost, ništa nije urađeno. Jednom prilikom bilo je to 1964. godine, donijeli su knjigu „Pali nepobeđeni 1944 – 1964” povodom 20 godina službi unutrašnjih poslova. I niko više od tada ne da nije došao, nego se nije ni interesovao za nas dvoje, ni da nas upitaju imamo li parče hleba. Ništa! Eto u kakvoj smo državi tada živjeli, a i danas je tako. Ja do danas nisam osjetio da živim u pravnoj državi i ne vjerujem da ću tako nešto doživjeti dok sam živ – kaže Đoko, i ističe da je otac sahranjen uz sve počasti i počasnu paljbu.
– Sahrani je prisustvovao komandant policije, Milan Krstajić, što je danas u rangu ministra, i održao je govor. Između ostalog, poručio je da se porodica palog ne smije zaboraviti, da se žena zaposli u Bar, da se dodijeli stan u Baru i dijete školuje. No, od toga ništa nije bilo. Kad je otac poginuo imao je nepunih 26 godina. Kao dječak je 1941. pošao u partizane, a 1943. primljen je u OZNU kad je formirana, i nakon oslobođenja nastavio je da radi.
Duboko je, kako kaže Đoko, bio razočaran kad su tražili od njega da bude član Saveza komunista.
– Nisam nikad bio komunista i nisam prihvatio da budem. Htjeli su da me istjeraju s posla iz „Rumijetrans” gdje sam radio. Kumara koji je vjenčao oca i majku bio je u komitetu, zvao me je, ali sam isto i njemu ponovio. Nakon toga, dolazi pismo iz komiteta u preduzeće da se tamo javim. I tamo opet moj kumara. Mnogo me je razočarao. Nikad nakon pogibije oca nije više došao da posjeti majku i mene. Rekao sam mu to sve u kancelariji, gledajući ga u oči i naglasio mu „nisi se pokazao kao kum” – prisjeća se Đoko i dodaje:
– Prije nego sam pošao u vojsku primao sam očevu penziju, a po odlasku u vojsku, koju sam služio 18 mjeseci, penzija je ukinuta. Pokojna majka je ostala bez dinara. Radila je i mučila se na imanju, i prodavala ponešto od voća i povća kroz komšiluk.
Đoko je završio osmogodišnju školu i dvije godine poljoprivedne, i pošao u vojsku.
– Po povratku, 1968. godine zaposlio sam se u preduzeću „Rumijatrans”. Majka nije voljela što ću raditi u špediciji. Nas dvoje smo se u Bar preselili ’54. godine, u jednu staru kuću, zajedničku sa stricem, a 68. godine sam započeo da gradim kuću gdje i danas živim.
Majka je 2006. glasala na referendumu i godinu kasnije je umrla, a pomogla mu je da podigne svoju djecu, sina i dvije kćerke.
– Ne bih želio da ovu moju priču bilo ko shvati pogrešno. Ne treba danas meni i mojoj porodici nikakva pomoć, niti priznanje. Ali u vrijeme koje želim da zaboravim, a ne mogu jer me nagriza odnos čak i najbližih mojih, bila nam je potrebna pomoć. Vjerujte mi, danas nakon toliko proteklih godina, ne vuče me čak ni želja da obiđem svoj rodni kraj – priča Đoko Đokmarković i dodaje da je o očevoj pogibiji najviše saznao iz knjige „Vruća granica” koju je napisao Radoman V. Srdanović.
