Sportske priče: Dejan Đurović najbolji golman među političarima
Dejan Đurović, političar kao golman, foto: Arhiva
Malo je Barana koji znaju da je Dejan Đurović, predsjednik OO NS Bar, u mladosti bio golman, a vjerovatno još manje onih koji znaju da je na probi bio čak i u beogradskom Partizanu.
Tekst napisan 2009. godine.
Dejan Đurović rođen je u Virpazaru, i upravo iz tog razloga, kaže, nije ni mogao igrati na nekoj drugoj poziciji.
– Crmnica je imala najbolje golmane u Crnoj Gori, počev od Momčila Vujačića, koji je cijelu deceniju stajao na golu Budućnosti. Zatim, braća Bujić, Branko i Radovan, pa Dragan Stojanović, i vjerovatno najveći talenat, koji to nikada nije dokazao, mada je branio za kadete Crvene Zvezde, Zoran Mistojić. Od svih njih danas u Crmnici živi samo Radovan Bujić, u Virpazaru, koji je kao učitelj bio vrlo strog, ali je uvijek forsirao mlade snage – kaže Đurović.
U ondašnjem OFK Titogradu igrao je za omladinsku selekciju.
– Imao sam tu sreću, ili nesreću, da branim u konkurenciji sa Sašom Petrovićem. Teško je bilo izboriti se i za kupu, a kamoli stati na gol. Bio sam u timu u vrijeme kad i najveće ime crnogorskog fudbala Dejan Savićević. To je bio tim koji se mogao nositi sa najboljim ekipama ondašnje Jugoslavije, a vodio nas je Vaso Ivanović.
Dejan je, nakon Titograda, branio za Igalo, u najboljoj generaciji ovog tima, koju su predvodili Jole Lepetić, Željko Radulović, Zarubica, a konkurent na godu bio je Dragan Šoškić.
– Trener je bio čuveni Iko Kaljević, koji je mom ocu, koji se inače prvi put pojavio na utakmici, neposredno prije nego što sam otišao na probu u Partizan rekao da je za uspjeh potrebno 30 odsto talenta i 70 odsto rada, „te vaš sin ima malo više talenta, i nula posto rada, tako da će se vjerovatno vrlo brzo vratiti iz Beograda“. U Partizan sam otišao nakon turnira Mimoza, kada sam proglašen za najboljeg golmana turnira. Tada je na golu Željezničara iz Sarajeva stajao Slobodan Janjuš, najbolji parader u Jugoslaviji.
U Partizanu su tada branili Omerović i Pandurović, pa su Dejanu nakon dva mjeseca ponudili da pređe u Bežaniju. nižerazredni klub.
– Nisam to htio da prihvatim, proradio je malo imoj crmnički kompleks. Zar iz Partizana u Bežaniju? Tu je bio i kraj moje fudbalske karijere. Uskoro je krenula politika. Nije mi žao što sam se okušao u fudbalu, tim prije jer sam branio zajedno sa najvećim golmanima tadašnje Jugoslavije. No, na gol može samo jedan, a uvijek ih konkuriše mnogo.
