U Aušvicu, logoru smrti, ni 81 godinu nakon genocida ne čuje se cvrkut ptica

Četiri sata šapata

Krakov ujutro miriše na obwarzanek krakowski, perecu koja to zapravo nije, i sočne krofne sa ružinim filom, a kako dan odmiče, u vazduhu je sve više optimizma, arome piva i šljivovice. Ušuškan u zelenilo, miran i pitoreskan, ovaj grad na jugu Poljske tačka je ukrštanja turbulentnih istorijskih tokova. Mjesto mostova na Visli, skladnih građevina, ljubaznih stanovnika i fakulteta. Krakov je fotogeničan i kao da pulsira old school životom. „Ljudi iz cijelog svijeta najviše ga zbog smrti posjećuju“, naglasio je lokalni vodič dok smo po kiši prečicom išli ka dijelu grada gdje se nalazio jevrejski geto. Pomislila sam da to nije fer. I to je bio samo prvi, ispostaviće se najsitniji zaključak koji će imati prizvuk nepravde. Ako odlučite da odete u Aušvic, mogli biste se pokajati. Ako ipak odlučite da ga ne posjetite, mogli biste se kajati. Taj tamni vilajet u srcu pitomog pejzaža, sa surovim potpisom mračne ideologije, ostaće detaljno u vašem sjećanju čak i ako ne napravite nijednu jedinu fotografiju. Ako odete, na svjetlost dana iznijećete spoznaje o izvitoperenosti ljudske tvorevine, uz misao kako i danas zbog ratova mnogi ljudi traže obrise svojih srušenih života. A za sve one koji ne odu, njihov propušteni vrijedni kamenčić mogao bi biti želja koja se javi uz željezničke šine Birkenau kompleksa. Istinski nagon da postanete zahvalnija osoba.

Bodljikava lekcija

U muzejski kompleks i memorijalni centar Aušvic-Birkenau, koji je osnovan 1947. godine, stigli smo oko 7.30. Sačekali su nas vijugavi red posjetilaca i sedam parkiranih autobusa. Dok sam koračala do ulaza u Aušvic I, postalo mi je jasno da moja nelagoda ima potrebu da se zaokupi prebrojavanjem vozila po ogromnom parkingu i prepoznavanjem jezika okupljenih ljudi. Dominirao je italijanski. Nakon kontrole koja podsjeća na aerodromsku, došli smo u dio gdje se preuzimaju slušalice i slijedi dogovor sa vodičem. Tada prvi put čujete da prilikom obilaska, ako vam se sloši, možete odmah izaći iz prostorija nekadašnjeg najvećeg nacističkog logorskog kompleksa. Nacističke vlasti su od 1940. do 1945. godine u ovaj koncentracioni logor deportovale oko 1.300.000 osoba. Procjenjuje se da je upravo tu ubijeno 1.100.000 ljudi. Devedeset odsto stradalih bili su Jevreji pogubljeni u gasnim komorama. U Aušvic su dovedeni iz više od 12 evropskih država i drugih logora. To je ujedno i posljednji put tokom obilaska da čujete žamor. Nadalje će vas pratiti samo jeziva tišina. Razgovor svakako nije zabranjen, samo nekako prirodno utihne.

Kada sam tokom vanjskih obilazaka skidala slušalice, odzvanjala je samo škripa koraka. Nije se čuo cvrkut ptica, nije bilo šuškanja ozelenjelih grana. Naš obilazak trajao je oko četiri sata. Dužina posjete kompleksu može da varira i sve je stvar aranžmana. U stvari, vrijeme se u Aušvicu ne mjeri minutima, već uzdasima koje sakupljate prolazeći iz jedne prostorije u drugu. U jednoj od soba dvospratne zgrade izložene su zdjele iz kojih su izmučeni zatvorenici jeli supu, tu oskudnu bljutavu tečnost koja se supom zvala. Postaje jasno da su kašika i zdjela jedina svojina koja im je bila dozvoljena. A već u susjednim prostorijama nalaze se sačuvani predmeti koje su im nacistički komandanti oduzeli prilikom dolaska u logor. Ti fragmenti otetih života sjedinjeni su u gomile i gomile izblijedjelih rukava i rubova haljina i sakoa, šešira i naočara, kofera koje su umjesto za putovanja morali spakovati za vozove smrti. Vrijeme se u Aušvicu definitivno ne broji ni satima, već spremnošću da zločinu pogledate u oči i da ne skrenete pogled.

Mnogo toga sačuvano je u autentičnom obliku, mada su se nacisti potrudili da miniraju i unište većinu gasnih komora i krematorijuma prije bijega i povlačenja pred sovjetskom armijom. Pokušavali su da prikriju dokaze sistemskih zločina. Muzejski kompleks i memorijalni centar Aušvic-Birkenau dnevno posjeti više od 6.000 ljudi. Čudna je sudbina tog malog prostora u srcu Starog kontinenta. Od drvenih baraka vojske Poljske nasilno je preraslo u epicentar Holokausta, a zatim postalo jedno od najposjećenijih memorijalnih mjesta u Evropi.

Mrzovoljno proljeće

Bilo je oblačno tokom posjete Aušvicu i temperatura je pala na devet stepeni. Smjenjivali su se oštra kišica i stidljivi sunčevi zraci koji su pravili čudne sjenke po prozorima kompleksa. Odsjaj sa željezničkih šina u Birkenau činio je da se glavna kapija ne može jasno vidjeti. Bilo mi je hladno. I nisam imala srca da se žalim. Proljeće u Aušvicu ima sve nijanse zelene, uz cigle i drvene konstrukcije kojima je nemoguće odrediti boju. Trudi se da bude najljepše godišnje doba, ali iz sjećanja izvlači samo tmurne dane. Nedugo nakon okupacije Poljske, nacističke snage krenule su u potragu za odgovarajućim lokacijama kako bi podigle i organizovale logore. U početku su uglavnom bili predviđeni za političke zatvorenike. Na području grada Oświęcim, nedaleko od Krakova, u oblasti Małopolskie, nalazio se prostor koji je ranije koristila poljska vojska, sa drvenim barakama i prostranim livadama.

Njemačke okupacione snage preimenovaće ovu zonu u Aušvic, a zatim iz jedne ratne godine u drugu širiti logor i usavršavati mehanizme zastrašivanja i torture. Koncentracioni kamp imao je tri dijela: Aušvic I, Aušvic II Birkenau i Aušvic III Monovic. Prema podacima Memorijalnog centra, sačuvani kompleks logora Aušvic I i Aušvic II Birkenau danas obuhvata oko 191 hektar, dok je šira zona pod kontrolom nacističkog SS-a tokom rata zauzimala oko 4.000 hektara. Aušvic I je stariji, Aušvic II Birkenau je veći. I ne zna se koji je strašniji. U junu 1940. godine započela je deportacija Poljaka, kada su nacisti zatočili od 140.000 do 150.000 ljudi, od kojih je veliki broj stradao u logorima. Narednih godina stizale su desetine hiljada novih zatvorenika. U zlo proljeće 1942. godine započinju masovne deportacije Jevreja. Aušvic tako, osim najvećeg koncentracionog logorskog kompleksa, postaje i jedan od logora istrebljenja, poprište Holokausta.

Podmukla fraza „Arbeit macht frei„, odnosno poruka „Rad oslobađa“, činila je metalnu konstrukciju koja je označavala ulaz u logorski kompleks Aušvic I. Kada su sovjetske trupe 27. januara 1945. godine stigle na područje logora, zatekle su samo oko 7.000 zatvorenika u lošem fizičkom i psihičkom stanju. Bilo je i oko 800 djece i maloljetnika. Mnogi od njih nijesu imali gdje i kome da se vrate, bili su preslabi za transport, a ljekari nemoćni u pokušajima da ih izliječe. Na dan konačnog sloma nacističke mašinerije, 9. maja 1945. godine, koji označava kraj Drugog svjetskog rata i pobjedu nad fašizmom, Aušvic je već 102 dana bio slobodan. Poljski Crveni krst i sovjetski vojni ljekari trudili su se da zbrinu preostale zatvorenike, svjesni da mnogima nema spasa. Razmjere užasa i stradanja tek su počele da se otkrivaju. Osamdeset i jednu godinu kasnije, ovo mjesto je i dalje tiho i nepodnošljivo tužno.

Tetovaža zločina

Malo manje prava. Malo više straha. Na silu se utiša glas pojedinca i tako pojača poslušnost zajednice.

U Aušvicu je vođena zastrašujuće precizna registracija zatvorenika. Makar je tako bilo u prvim godinama postojanja logora. Kako su se ratni sukobi zahuktavali, tako je i nacistička mašinerija bivala nemilosrdnija, manje precizna u birokratiji, ali surovija u realnosti. Prilikom dolaska u logorske blokova od zatvorenika su prikupljane razne informacije. I sve su pripadnici SS-a pažljivo arhivirali. Imena i prezimena, adrese, porodični status, fotografije. A onda bi ime bilo zamijenjeno brojem istetoviranim na lijevoj podlaktici. Neke od izloženih fotografija djelo su nacističkih komandanata. Druge, one mutnije i iz nejasnih uglova, krišom su snimili zatvorenici koji su bili natjerani od strane nacista da obavljaju razne poslove u logoru. Prilikom uništavanja dokaza, komandanti su gomile fotografskih negativa pokušali da spale u pećima. Nijesu svi izgorjeli.

Neki od prvih zatvorenika koji su dovedeni da rade u logoru, odnosno da grade dodatne zgrade i barake, imali su mogućnost da posjete lokalnu bolnicu i ljekare. Kasnije se broj zatvorenika povećavao, uslovi pogoršavali i mnogi od njih usmrćeni su ubrizgavanjem otrova. Mislili su da primaju lijek.

Bjekstva su bila rijetka. Ljudima u logoru jasno je stavljeno do znanja da se takvi pokušaji surovo kažnjavaju. Ako bi kojim slučajem neko i uspio da pobjegne, za kaznu i primjer drugima bilo bi pogubljeno od 10 do 20 osoba iz radne grupe bjegunca ili njegovog bloka stanovanja. I to nije bila jedina prijetnja. S obzirom na to da je evidencija bila krajnje detaljna, svima je bilo jasno da Gestapo svakog trena može da zakuca na vrata porodice odbjeglog zatvorenika.

Jutarnje prozivke, odlasci na rad, dolasci i večernje prozivke bili su praćeni muzikom orkestra koji je uživo svirao u kampu. Po svjedočanstvima preživjelih, ta muzika bila je nit koja ih je simbolično povezivala sa životima kakve su pamtili, iako su im sjećanja blijedjela iz dana u dan. Neki od muzičara kasnije su ispričali kako nakon sviranja u Aušvicu više nikada nijesu željeli da uzmu instrumente u ruke i proizvedu jedan jedini ton. Svaki zvuk ih je nanovo vraćao iza žičanih elektrifikovanih ograda.

Postojale su tri vrste ćelija. Ćelije za stajanje, za izgladnjivanje i one u kojima bi gomila ljudi bila ostavljena da se bori za malo vazduha. A mogli su biti kažnjeni za bilo šta. I za ono za šta juče nijesu bili kažnjeni. I za ono za šta nijesu znali da je kažnjivo. Prespor korak, nagli pokret, predug kontakt očima, kazna za posrtanje, za okretanje, za pogled u nebo. U jednoj od memljivih ćelija 1941. godine bio je zatočen poljski franjevac i katolički sveštenik Maksimilijan Kolbe. Ušao je svojevoljno. Jedan od zatvorenika je uspio da pobjegne iz logora, nakon čega su nacisti za odmazdu odredili deset ljudi u namjeri da ih zatoče bez hrane. Kolbe je istupio i ponudio da zauzme mjesto jednog od izabranih zatvorenika. Zaključan je u ćeliju za izgladnjivanje zajedno sa ostalima. Poslije dvije nedjelje, pošto je uspio da preživi, Kolbea su ubili injekcijom karbolne kiseline.

Okrutnost nacističkog režima nekada je bila suptilna poput poštanske marke sa pisama iz Terezinštada, ali češće otvorena i organizovana kao što su bili marševi smrti. Prije bijega pred sovjetskom armijom, između 17. i 21. januara 1945. godine, nacisti su iz Aušvica II Birkenau izveli od 56.000 do 60.000 zatvorenika. Plan je bio da se kolone kreću prema poljskim željezničkim stanicama, odakle su zatvorenike vozovima dalje transportovali u druge logore Trećeg rajha, ozloglašene Dahau, Mauthauzen, Buhenvald, Gros-Rozen… Mnogi zatvorenici nijesu izdržali ni desetak koraka. Iznemogli, gladni, bolesni i promrzli, ostavili su u snijegu zarobljene stope. Iza njih je ostao Aušvic. Sloboda je zakasnila nekoliko dana.

Ukleti kolosijek

Došli smo u Aušvic II Birkenau. Brže zapisujem nego što kucam. Većina mojih zabilješki je na poleđini ulaznica.

Zatvorenici su putovali danima. Voz bi ponekad stajao, ali oni nijesu smjeli da izlaze. I po 80 osoba bilo je u jednom teretnom vagonu. Imali su kofu za toalet, malo vode i hrane. Oni koji su uspjeli da prežive deportaciju, grlili su članove porodice kada bi iskočili na tlo logora. Za većinu je to bio posljednji susret. Svuda su bile ograde, osmatračnice i bodljikava žica. Razdvajali su porodice: muškarce od žena, djecu od roditelja. Mnogi od zatvorenika direktno iz vozova odvođeni su u gasne komore. Pepeo iz krematorijuma prosipan je po poljima, rijekama i obodima šuma.

Barake su podizali zatvorenici koji nijesu imali iskustva u izgradnji. Bile su to jednostavne konstrukcije bez mnogo zidova. Prozori se nijesu mogli otvarati. Gradili su ih na brzinu, jer je u logor svakodnevno pristizalo sve više ljudi. Nijesu smjeli da stanu. Nijesu smjeli da padnu.

Blato se miješalo sa suzama i krvlju. Upijalo je znoj i mokraću.

Od 700 do 1000 ljudi bilo je smješteno u jednoj baraci. Sve su slične, niskog plafona, bez zidova, i samo se nižu kreveti. To nijesu kreveti, već tri nivoa golih dasaka. Ljeti je unutra bilo toplije nego vani. Zimi hladnije nego napolju. Nekada su se zatvorenici umivali i prali kišnicom. Kasnije je uvedena voda, ali ne i grijanje. Pokušavali su da vreće od građevinskog materijala stave ispod uniformi. To je bilo strogo kažnjivo. Zabilježeni su slučajevi da su nekim zatvorenicama umjesto logorskih uniformi dali najljepše svečane haljine, šešire i cipele sa visokim potpeticama. Onda su ih slali tako obučene u blatnjava polja da rade.

U završnici rata, četiri velike gasne komore sa krematorijumima radile su istovremeno. Kasnije su nacisti minirali većinu njih kako bi prikrili tragove zločina. Posljednja gasna komora dignuta je u vazduh dan prije dolaska sovjetskih trupa u Aušvic. Postojali su sonderkomandosi ili zonderkomandosi. Bile su to posebne grupe zatvorenika, uglavnom Jevreja, koje su SS-ovci prisiljavali da rade razne poslove tokom masovnog ubijanja. Neki od njih su svjedočili o procesu. Tako se saznalo da je logorašima ispred gasne komore rečeno kako idu na tuširanje. Naređeno im je da slože odjeću i obuću kako bi je obukli kada se vrate. Nekima su čak davali i sapun, peškir. Oni su se skidali i ulazili. Gužva je postajala sumnjiva. Kada bi unutra ponestalo prostora za stajanje, mnogi bi shvatali da je prekasno. Vrištali su. Plakali. Tiho se molili.

Nacisti su kanistere otrova Zyklon B ubacivali kroz posebne otvore. Za 20 minuta srušilo bi se i do 2000 iznemoglih duša.U Birkenau je bilo prohladno i tiho. Sve vrijeme sam se osvrtala, bez ideje zašto to činim. Otišli smo stazom koja udaljava od glavne kapije. Nismo se vratili istim putem. Nisam se vratila ni ista. Zašto bi neko platio da gleda te strahote? – bilo je jedno u nizu sličnih pitanja kojima su me ispratili u Krakov. A zašto svakodnevno gledamo ratne strahote širom svijeta. Zašto se dešavaju? I zašto se navikavamo, misleći da ne pripadaju našem vremenu i prostoru? Kada zažmurimo na sitne, naizgled male i trivijalne nepravde, posebno kada se odnose na druge ljude, one prijete da jednog dana postanu naše breme. Breme koje raste, pušta žile i jača. Bilo bi nepromišljeno i bahato da pravim bilo kakva poređenja. Imam dovoljno godina i balkanskih sjećanja da znam kako malo toga nastaje i nestaje odjednom. Posebno zlo koje mijenja nazive i lica.